Jučer je u Sočiju, u Rusiji, održan posljednji dan 14. godišnjeg sastanka Raspravnog kluba Valdai. Sastanak je trajao od. 16. do 19. listopada, a tema rasprave je bila slika svjetskog poretka koji prolazi kroz radikalne promjene, odnosno naslova ”Kreativno uništenje – Hoće li novi svjetski poredak nastati iz trenutnih sukoba?” Među gostima su bili brojni svjetski i ruski političari, bivši i aktualni državni dužnosnici, direktori raznih politoloških instituta iz Rusije i inozemstva, čak i onih koji otvoreno zagovaraju suzdržavanje Rusije i ukazuju na agresivno ponašanje ruskog vodstva, poput Ivana Krasteva, direktora Centra za liberalne studije iz Sofije.
Raspravni klub Valdai je namjerno osmišljen tako da na njemu budu zagovornici svih opcija, kako bi se mogli čuti različiti stavovi o gorućim svjetskim pitanjima. Ove godine održana je na sastanku bilo preko 130 sudionika iz 33 zemlje. Jučer su važne govore održali bivši afganistanski predsjednik Hamid Karzai, ravnatelj norveškog Nobelovog instituta Asle Toje i izvršni predsjednik Alibaba Grupe Jack Ma, a pred svim uzvanicima je govor održao i ruski predsjednik Vladimir Putin.

Govor Vladimira Putina na 14. Raspravnom klubu Valdai

Predsjednik Rusije Vladimir Putin: Hvala vam puno.
Nisam siguran koliko će ovo biti optimistično, ali sam svjestan da ste tijekom posljednja tri dana imali vrlo žive rasprave. Pokušat ću, kao što je postalo uobičajeno, podijeliti s vama što mislim o nekim pitanjima. Molim vas, nemojte loše prihvatiti ako kažem nešto što je već rečeno, jer nisam slijedio sve rasprave.
Za početak, želio bih pozdraviti g. Karzaija, gospodina Ma, gospodina Toja, naše kolege i sve naše prijatelje. Vidim mnoga poznata lica u publici. Dobrodošli svi na sastanak Valdai kluba.
Tradicionalno je ovaj forum usredotočen na raspravu o najhitnijim globalnim političkim i gospodarskim pitanjima. Ovog su puta organizatori imali prilično težak izazov tražeći od sudionika da pokušaju gledati izvan horizonta, da razmisle o tome što će sljedećih desetljeća biti s Rusijom i međunarodnom zajednicom.
Naravno, nemoguće je predvidjeti sve i uzeti u obzir sve mogućnosti i rizike s kojima ćemo se suočiti. Međutim, moramo razumjeti ključne trendove, tražiti odgovore na pitanja koja nam budućnost postavlja i ubuduće će ih postavljati još više. Razvoj događaja je takav da na njih moramo reagirati stalno i brzo.
Svijet je ušao u eru brzih promjena. Stvari koje su nedavno nazivane fantastičnima ili nedostižnima postale su stvarnost i dio našeg svakodnevnog života.
Istovremeno se novi procesi razvijaju u svim sferama. S brzim tempom javnog života u raznim zemljama i tehnološkom revolucijom isprepliću se promjene na međunarodnoj sceni. Nadmetanje za mjesto u globalnoj hijerarhiji se pogoršava. Međutim, mnogi prošli recepti za globalnim upravljanjem i prevladavanjem sukoba se zbog prirodnih proturječnosti više ne primjenjuju. Često ne uspijevaju, a novi još nisu stvoreni.
Naravno, interesi država se ne podudaraju baš uvijek, što je normalno i prirodno. Uvijek je bilo tako. Vodeće sile imaju različite geopolitičke strategije i percepcije svijeta. To je nepromjenjiva bit međunarodnih odnosa, koja se temelji na ravnoteži između suradnje i konkurencije.
Istina, kada se ova ravnoteža naruši, kada se propituje poštivanje i čak postojanje univerzalnih pravila ponašanja, kada se nečiji interesi provode po svaku cijenu, sporovi postaju nepredvidivi, opasni i dovode do nasilnih sukoba.
Niti jedan stvarni međunarodni problem ne može se riješiti u takvim okolnostima i takvim uokvirivanjem pitanja, pa se odnosi među zemljama jednostavno urušavaju. Svijet postaje manje siguran.
Umjesto napretka i demokracije, slobodno dozvoljava djelovanje radikalnim elementima i ekstremističkim skupinama koje odbacuju civilizaciju i nastoje je uroniti u drevnu prošlost, u kaos i barbarizam.
Povijest posljednjih nekoliko godina dosljedno ilustrira sve ovo. Dovoljno je vidjeti što se dogodilo na Bliskom istoku, kojeg su neki igrači pokušali preoblikovati i prema njihovim željama nametnuti regiji strani model razvoja, putem vanjskih orkestriranih udara ili jednostavno silom oružja.
Umjesto da zajedno rade na popravljanju situacije i da se zada udarac terorizmu, a ne da se simulira borba protiv njega, neki od naših kolega rade sve što mogu kako bi kaos na ovom području bio trajan. Neki još uvijek misle da je moguće upravljati ovim kaosom.

U međuvremenu, novija iskustva pokazuju neke pozitivne primjere. Kao što ste vjerojatno pogodili, mislim na iskustvo Sirije. Ono pokazuje da postoji alternativa ovoj vrsti arogantne i destruktivne politike. Rusija se suprotstavlja teroristima zajedno s legitimnom sirijskom vladom i drugim državama regije i djeluje na temelju međunarodnog prava. Moram reći da ove akcije i ovaj naprijed napredak nisu laki. U regiji postoji velika razmirica. No, mi smo zauzeli čvrst i strpljiv stav i uzimajući u obzir svaki naš potez i riječ surađujemo sa svim sudionicima ovog procesa, uz poštivanje njihovih interesa.
Naši napori, čije su rezultate nedavno dovodili u pitanje naše kolege, sada nas, dopustite mi da ih pažljivo upozorim, ispunjavaju nadom. Pokazali su se vrlo važni, točni, profesionalni i pravodobni.
Ili, uzmite još jedan primjer, onaj oko Korejskog poluotoka. Siguran sam da ste i to razmatrali. Da, nedvosmisleno osuđujemo nuklearne testove koje provodi Koreja i potpuno se pridržavamo rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o Sjevernoj Koreji. Ali kolege, želim naglasiti kako ne postoji diskrecijsko tumačenje. Mi se pridržavamo svih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a.
Međutim, taj se problem može riješiti samo putem dijaloga. Ne bismo trebali Sjevernu Koreju stjerati u kut i prijetiti silom, pravdajući to neumoljivom nepristojnošću ili žurbom. Bilo da netko voli ili ne voli sjevernokorejski režim, ne smijemo zaboraviti da je Demokratska Narodna Republika Koreja suverena država.
Svi sporovi moraju biti riješeni na civiliziran način. Rusija je uvijek favorizirala takav pristup. Čvrsto smo uvjereni da čak i najsloženije čvorovi, bilo da je to kriza u Siriji ili Libiji, Korejski poluotok ili, recimo, Ukrajina – moraju biti razvezani, a ne prerezani.
Situacija u Španjolskoj jasno pokazuje kako krhka stabilnost može biti čak i u prosperitetnoj i uspostavljenoj državi. Tko je mogao očekivati, čak i nedavno, da bi rasprava o statusu Katalonije, koja ima dugu povijest, rezultirala akutnom političkom krizom?
Stav Rusije ovdje je poznat. Sve što se događa je unutarnja stvar Španjolske i mora se riješiti na temelju španjolskog zakona u skladu s demokratskim tradicijama. Svjesni smo da vodstvo zemlje poduzima korake prema tom cilju.
U slučaju Katalonije, vidjeli smo da Europska unija i brojne druge države jednoglasno osuđuju pristaše neovisnosti.
”Znate, s tim u vezi, ne možemo vam pomoći, nego napomenuti da ste više trebali misliti ranije.” Što? Nitko nije bio svjestan tih stoljetnih nesuglasica u Europi? Bili su svjesni, zar ne? Naravno da su bili. Međutim, jednom su oni zapravo pozdravili raspad mnogih država u Europi, bez skrivanja radosti.
Zar nisu tako, bez razmišljanja, potaknuti kratkotrajnim političkim rješenjima i njihovom željom da se izjasni njihov veliki brat u Washingtonu, pružili bezuvjetnu potporu odcjepljenju Kosova, izazivajući time slične procese u drugim regijama Europe i svijetu?
Možda se sjećate kada je Krim proglasio svoju neovisnost, a potom, nakon referenduma, odlučio postati dio Rusije, što iz nekog razloga nije bilo dobrodošlo. Sada imamo Kataloniju. Postoji sličan problem u drugoj regiji, Kurdistanu. Možda je ovaj popis daleko od iscrpnog. Ali moramo se zapitati, što ćemo učiniti? Što da mislimo o tome?
Ispada da neki od naših kolega misle da postoje “dobri” borci za neovisnost i slobodu, a postoje i “separatisti” koji nemaju pravo na obranu svojih prava, čak i uz uporabu demokratskih mehanizama.
Kao što uvijek kažemo u sličnim slučajevima, takvi dvostruki standardi, a ovo je živopisan primjer dvostrukih standarda, predstavljaju ozbiljnu opasnost za stabilan razvoj Europe i drugih kontinenata, kao i unapređenje procesa integracije širom svijeta.
Jednom su nas apologeti globalizacije nastojali uvjeriti da je univerzalna ekonomska međuovisnost jamstvo protiv sukoba i geopolitičkog suparništva. Ali ovo se nije dogodilo. Štoviše, priroda proturječja je postala još složenija, višeslojna i nelinearna.
Doista, iako je međusobna povezanost ograničavajući i stabilizirajući čimbenik, svjedočimo i sve većem broju primjera politike koja se grubo upliće u gospodarske i tržišne odnose. Nedavno je bilo upozorenja da je to neprihvatljivo, kontraproduktivno i da se to mora spriječiti. Sada oni koji su upućivali takva upozorenja sve to rade sami. Neki čak i ne skrivaju da koriste politiku za promicanje svojih strogo komercijalnih interesa. Na primjer, nedavni paket sankcija usvojen od strane američkog Kongresa otvoreno je usmjeren na uklanjanje Rusije s europskih tržišta energije i prisiljavajući Europu da kupuje skuplji američki LNG, iako je njegova proizvodnja još uvijek premala.
Pokušavaju se stvarati prepreke našim nastojanjima uspostavi novih energetskih pravaca, ”Južni tok” i ”Sjeverni tok”, iako je raznolikost logistike ekonomski učinkovita, korisna za Europu i promovira njenu sigurnost.
Dopustite mi da ponovim. Prirodno je da svaka država ima svoje političke, gospodarske i druge interese. Pitanje je kakvim se sredstvo oni štite i promoviraju.
U suvremenom svijetu nemoguće je ostvariti stratešku prednost na štetu drugih. Takva politika, koja se temelji na samopouzdanju, egoizmu i tvrdnji o izuzetnosti, neće donijeti nikakvo poštovanje, ni istinsku veličinu. Ona će, prirodno i opravdano, izazvati odbacivanje i otpor. Zbog toga ćemo vidjeti nastavak napetosti i neslaganja, umjesto da pokušamo uspostaviti stabilan međunarodni poredak i baviti se tehnološkim, ekološkim, klimatskim i humanitarnim izazovima s kojima se danas suočava cijela ljudska rasa.
Kolege, znanstveni i tehnološki napredak, automatizacija, robotizacija i digitalizacija već dovode do dubokih gospodarskih, društvenih kulturnih i promjena u vrijednostima. Mi smo sada suočeni s nezamislivim izgledima i mogućnostima. Ali istodobno moramo pronaći odgovore na puno pitanja. Kakvo mjesto će zauzeti ljudi u trokutu “ljudi-strojevi-priroda”? Koje će mjere poduzeti države koje nemaju normalne živote zbog promjena u klimi i okolišu? Kako će se očuvati zaposlenost u doba automatizacije? Kako će Hipokratova zakletva biti tumačena kada liječnici imaju sposobnosti slične svemoćnim čarobnjacima? I hoće li će ljudska inteligencija na kraju izgubiti mogućnost nadzora nad umjetnom inteligencijom? Hoće li umjetna inteligencija postati zasebna cjelina, neovisna od nas?
Prije smo pri procjeni uloge i utjecaja zemalja govorili o važnosti geopolitičkog faktora, veličini teritorija zemlje, njezine vojne moći i prirodnih resursa. Naravno, ti faktori su i danas od velike važnosti. Ali sada postoji i drugi faktor, znanstveni i tehnološki, koji je, bez sumnje, također od velike važnosti, a njegova važnost će se tijekom vremena samo povećavati.
U stvari, taj je faktor uvijek bio važan, ali sada će imati potencijal za promjene, a vrlo brzo će imati veliki utjecaj na području politike i sigurnosti. Dakle, znanstveni i tehnološki faktor postat će faktor univerzalne i političke važnosti.
Također je očito da ni najsuvremenija tehnologija ne može sama osigurati održivi razvoj. Skladna budućnost je nemoguća bez društvene odgovornosti, bez slobode i pravde, bez poštovanja tradicionalnih etičkih vrijednosti i ljudskog dostojanstva. Inače, umjesto da svijet postane mjesto prosperiteta i novih mogućnosti, taj “vrli novi svijet” će se pretvoriti u svijet totalitarizma, kasti, sukoba i još većih podjela.
Danas se rastuća nejednakost već razvija u osjećaj nepravde i uskraćenosti u milijuna ljudi i cijelih naroda. Rezultat je radikalizacija, želja za promjenom stvari na bilo koji način, uključujući i nasilje.
Usput, to se već dogodilo u mnogim zemljama, i u Rusiji, našoj zemlji. Uspješna tehnološka i industrijska otkrića uslijedila su nakon dramatičnih potresa i revolucionarnih poremećaja. Sve se to dogodilo jer zemlja nije uspjela riješiti neslaganja u društvu i vremenom prevladati jasne društvene anakronizme.
Revolucija je uvijek posljedica manjka odgovornosti u obje strane. One koji želi očuvati i zamrznuti zastarjeli poredak i stvari koje se očito treba promijeniti, i one koji teže ubrzati promjene, pribjegavaju sukobima i destruktivnom otporu.
Danas, dok gledamo na lekcije prije jednog stoljeća, odnosno rusku revoluciju iz 1917. godine, vidimo kako su njezini rezultati bili nejasni, koliko su bili negativni, ali moramo priznati i pozitivne posljedice tih događaja, što se isprepliće.
Pitajmo se je li moguće slijediti evolucijski put, a ne proći kroz revoluciju? Zar se nismo razvili postupnim i dosljednim kretanjem naprijed, a ne po cijenu uništenja naše državnosti i nemilosrdnog gubitke milijuna ljudskih života.
No, utopijski društveni model i ideologija koju je novoosnovana država pokušala provesti u početku, nakon revolucije 1917. godine, bio je snažan pokretač za promijene širom svijeta, što je jasno i mora se priznati. Dovela je do velike revalorizacije razvojnih modela i izazvala rivalstvo i konkurenciju, od čega je moram reći, prednosti uglavnom imao Zapad.
Ne govorim samo o geopolitičkoj pobjedi nakon Hladnog rata. Mnoga zapadnjačka dostignuća 20. stoljeća bila su odgovor na izazove koje mu je postavio Sovjetski Savez. Govorim o podizanju životnog standarda, formiranju snažne srednje klase, reformi tržišta rada i socijalnoj sferi, promicanju obrazovanja, jamčenju ljudskih prava, uključujući prava manjina i žena, prevladavanju rasne segregacije, koja je, kako se možete sjetiti, bila sramotna praksa u mnogim zemljama, uključujući Sjedinjene Države, još prije nekoliko desetljeća.
Nakon radikalnih promjena koje su se dogodile u našoj zemlji i na globalnoj razini na prijelazu iz devedesetih godina, stvorila se doista jedinstvena prilika za otvaranje istinski novog poglavlja u povijesti. Mislim na razdoblje nakon prestanka postojanja Sovjetskog Saveza.
Nažalost, nakon što smo podijelili geopolitičku baštinu Sovjetskog Saveza, naši zapadni partneri su postali uvjereni u pravednost njihove stvari i proglasili se pobjednicima Hladnog rata, kao što sam upravo spomenuo, i otvoreno su se uplitali u poslove suverenih država. Počeli su izvoziti demokraciju baš kao što je sovjetsko vodstvo u svoje vrijeme pokušavalo izvesti socijalističku revoluciju u ostatak svijeta.
Suočeni smo s preraspodjelom sfera utjecaja i širenja NATO saveza. No, prekomjerna samopouzdanost dovodi do pogrešaka. Ishod je bio nesretan. Dva i pol desetljeća su propala, bilo je mnogo propuštenih prilika i nastao je težak teret međusobnog nepovjerenja. Zbog toga se globalna neravnoteža samo pojačala.
Čujemo izjave o predanosti u rješavanju globalnih pitanja, ali ono što vidimo zapravo je sve više i više primjera sebičnosti. Sve međunarodne institucije koje su dizajnirane za usklađivanje interesa i oblikovanje zajedničkog programa su narušene, a temeljni multilateralni međunarodni ugovori i kritički važni bilateralni sporazumi su podcijenjeni.
Rekli su mi, prije samo nekoliko sati, da je američki predsjednik nešto rekao na društvenim mrežama o suradnji Rusije i Sjedinjenih Država o važnom području nuklearne suradnje. Istina, ovo je najvažnija sfera interakcije između Rusije i Sjedinjenih Država, imajući u vidu da Rusija i Sjedinjene Države, kao dvije najveće nuklearne sile, imaju posebnu odgovornost u svijetu.
Međutim, želio bih iskoristiti ovu priliku da više govorim o onome što se događalo u posljednjim desetljećima u ovom ključnom području, kako bi dao potpuniju sliku. Najviše će trajati dvije minute.
Devedesetih godina je potpisano nekoliko važnih bilateralnih sporazuma. Prvi je ”Program Nunn-Lugar”, potpisan 17. lipnja 1992. Drugi program, HEU-LEU,  je potpisan 18. veljače 1993. godine, prema kojem je visoko obogaćeni uran pretvoren u nisko obogaćeni uran.
Projekti u sklopu prvog sporazuma bili su usmjereni na unaprjeđenje sustava kontrole, računovodstva i fizičke zaštite nuklearnih materijala, demontažu i uklanjanje podmornica i termoelektričnih generatora radioizotopa. Amerikanci su napravili, molimo vas obratite pažnju na ovo, jer to nisu tajne informacije, 620 kontrolnih posjeta Rusiji kako bi provjerili pridržavamo li se mi tih sporazuma. Posjetili su najsvetija mjesta ruskog kompleksa nuklearnog oružja, a to su poduzeća koja su se bavila razvojem nuklearnih bojevih glava i streljiva, plutonija i urana. Sjedinjene Države dobile su pristup svim najtajnijim postrojenjima u Rusiji. Ali, sporazum je bio gotovo jednostran.
Prema drugom sporazumu, Amerikanci su napravili još 170 posjeta našim postrojenjima za obogaćivanje, prema kojima su koji obilazili najvažnija područja, kao što su jedinice za miješanje i skladišni prostori. Najmoćnija svjetska nuklearna postrojenja za obogaćivanje nuklearnih elektrana, Uralski elektrokemijski kombinat, trajno je bio pod američkim nadzorom. Naši poslovi su vođeni izravno u pogonima tog kombinata, gdje su američki stručnjaci svakodnevno odlazili na posao. Sobe u kojima su sjedili u tim ruskim objektima su imale američke zastave, kao što je uvijek slučaj.
Osim toga, popis je sastavljen od 100 američkih stručnjaka iz 10 različitih američkih organizacija, koje su u bilo kojem trenutku i bez ikakvog upozorenja imale pravo provesti dodatne inspekcije. Sve to je trajalo 10 godina. Prema ovom ugovoru, 500 tona urana za naoružanje je uklonjeno iz vojne cirkulacije u Rusiji, što je ekvivalent od oko 20 000 nuklearnih bojevih glava.
HEU-LEU program je postala jedna od najučinkovitijih mjera istinskog razoružanja u povijesti čovječanstva, što kažem s punim uvjerenjem. Svaki korak ruske strane bio je usko praćen od strane američkih stručnjaka, i to u vrijeme kada su se Sjedinjene Države ograničile na mnogo skromnije smanjenje svog nuklearnog arsenala, a učinile su to čisto zbog dobre volje.
Naši stručnjaci su također posjetili poduzeća u američkom kompleksu nuklearnog oružja, ali samo na njihov poziv i pod uvjetima koje je postavila američka strana.
Kao što vidite, ruska je strana pokazala apsolutno neviđenu otvorenost i povjerenje. Usput, vjerojatno ćemo o tome kasnije razgovarati, također je poznato što smo dobili od svega toga. Ukupno zanemarivanje naših nacionalnih interesa, podršku separatizmu u Kavkazu, vojne akcije koje su zaobišle Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, poput bombardiranja Jugoslavije i Beograda, slanje vojnika u Irak i tako dalje.
Pa, to je lako shvatiti. Kada se vidi stanje nuklearnog kompleksa, oružanih snaga i gospodarstva, čini se da međunarodno pravo više nije potrebno.
Tijekom 2000-ih godina je naša suradnja sa Sjedinjenim Državama ušla u novu fazu zaista pravednog partnerstva. Ono je obilježeno zaključivanjem brojnih strateških ugovora i sporazuma o miroljubivoj upotrebi nuklearne energije, što je poznato u Sjedinjenim Državama kao ”Sporazum 123”. No, američka strana je u svom okviru jednostrano obustavila rad 2014. godine.
Situacija oko Sporazuma o upravljanju plutonijem (PMDA) od 20. kolovoza potpisanog u Moskvi i 1. rujna u Washingtonu je zbunjujuća i alarmantna. U skladu s protokolom ovog sporazuma, strane su trebale poduzeti međusobne korake da plutonij nepovratno pretvore u gorivo MOX i spale ga u nuklearnim postrojenjima, tako da se ne može koristiti u vojne svrhe. Sve promjene u ovoj metodi su dopuštene samo uz suglasnost obje strane. To je napisano u sporazumu i protokolima.
Što je učinila Rusija? Razvili smo ovo gorivo, izgradili pogon za masovnu proizvodnju i, kako smo obećali u sporazumu, izgradili smo BN-800 pogon koji nam je omogućio da sigurno spalimo ovo gorivo. Želio bih istaknuti da je Rusija ispunila sve svoje obveze.
Što su učinili naši američki partneri? Počeli su graditi pogon na rijeci Savannah. Njegova početna cijena bila je 4,86 milijarde dolara, ali je potrošeno gotovo 8 milijardi dolara. Izgrađen je na 70 posto, a onda je projekt zamrznut.
No, prema našim saznanjima, proračun za 2018. uključuje i 270 milijuna dolara za zatvaranje ovog objekta. Kao i obično, postavlja se pitanje gdje je novac? Vjerojatno je ukraden ili su nešto pogrešno izračunali pri planiranju njegove izgradnje. Takve se stvari događaju. Često se događaju i ovdje.
Ali nas to ne interesira, jer to nije naš posao. Zanima nas što se događa s uranom i plutonijem. Što je s plutonijem? Predlaže se razrjeđivanje i geološko skladištenje plutonija. Ali to u potpunosti proturječi duhu sporazuma i, što je najvažnije, ne jamči da se razrijeđeni opet neće pretvoriti u plutonij. Sve ovo je vrlo nesretno i zbunjujuće.
Sljedeće. Rusija je ratificirala Sveobuhvatni sporazum o nuklearnom testiranju prije više od 17 godina. SAD to još nisu učinile.
Stvara se kritična masa problema po pitanju globalne sigurnosti. Kao što je poznato, Sjedinjene Američke Države su se 2002. povukle iz Antibalističkog sporazuma (ABMT). Unatoč inicijativi Konvencije o zabrani kemijskog oružja i međunarodne sigurnosti, a sami su pokrenuli taj sporazum, oni ne uspijevaju ispuniti svoje obveze. Danas ostaju jedini i najveći vlasnici ovog oblika oružja za masovno uništenje. Štoviše, SAD je rok za uklanjanje njihovog kemijskog oružja pomaknuo od 2007. do 2023. godine. To sigurno nije prikladno za državu koja tvrdi da je prvak neproliferacije i kontrole.
S druge strane, Rusija je ovaj postupak završila 27. rujna ove godine. Time je naša zemlja učinila značajan doprinos jačanju međunarodne sigurnosti. Usput, zapadni su mediji to radije prešutjeli, kao da nisu ni primijetili, iako je bilo objavljeno negdje u Kanadi. Ali to je bilo sve, a zatim tišina. U međuvremenu, arsenal kemijskog oružja koji je imao Sovjetski Savez je bio dovoljan da se život na planeti uništi više puta.
Vjerujem da je vrijeme da napustimo zastarjeli plan. Govorim o tome što je bilo. Bez sumnje, moramo prestati gledati unatrag. Govorim o tome kako bih razumio podrijetlo trenutne situacije koja se oblikuje pred našim očima.
Vrijeme je za iskrenu diskusiju unutar cijele međunarodne zajednice, a ne samo skupine izabranih, navodno najdragocjenijih i najnaprednijih. U njoj moraju sudjelovati predstavnici različitih kontinenata, kultura i povijesnih tradicija, političkih i ekonomskih sustava. U svijetu koji se mijenja si ne možemo priuštiti da budemo nefleksibilni, zatvoreni ili da ne možemo reagirati jasno i brzo. Odgovornost za budućnost je ono što bi nas sve trebalo ujediniti, osobito u vremenima kao što su trenutna, kada se sve brzo mijenja.
Nikad prije čovječanstvo nije posjedovalo takvu moć kao sada. Moć nad prirodom, svemirom, komunikacijama i vlastitim postojanjem. Međutim, ta je moć je rasuta i njeni su elementi u rukama država, korporacija, javnih i vjerskih udruga, pa čak i pojedinih građana. Jasno, korištenje svih tih elemenata u jednoj, učinkovitoj i upravljivoj arhitekturi nije jednostavan zadatak. Bit će potrebno naporno i mukotrpno raditi kako bi se to postiglo. Napominjem da je Rusija spremna sudjelovati u tome zajedno sa svim zainteresiranim partnerima.
Kolege, kako vidimo budućnost međunarodnog poretka i globalnog sustava upravljanja? Na primjer, 2045. godine, kada će UN obilježiti svoju obljetnicu postojanja? Njegovo je stvaranje postalo simbol činjenice da je čovječanstvo, usprkos svemu, sposobno razvijati zajednička pravila ponašanja i slijediti ih. Kad god se te pravila nisu slijedila, neizbježno je dolazilo do kriza i drugih negativnih posljedica.
Međutim, posljednjih desetljeća je bilo nekoliko pokušaja da se smanji uloga te organizacije, da se UN diskreditira ili da se jednostavno preuzme kontrola nad njim. Predvidljivo, svi ovi pokušaji su propali ili su ušli u slijepe ulice. Po našem mišljenju, Ujedinjeni narodi, sa svojim univerzalnim legitimnošću, moraju ostati središte međunarodnog sustava. Naš je zajednički cilj povećati njegovu nadležnost i učinkovitost. Danas nema alternative UN-u.
Što se tiče prava na veto u Vijeću sigurnosti, koje se ponekad i osporava, možete se sjetiti da je taj mehanizam dizajniran i izrađen kako bi se izbjeglo izravno sučeljavanje najmoćnijih država, kao jamstvo protiv samovolje i nesmotrenosti, tako da niti jedna zemlja, ni najutjecajnija zemlja, ne bi mogla dati legitimitet svojim agresivnim akcijama.
Suočimo se s tim. Stručnjaci su ovdje i znaju da UN, nakon svega, daje legitimitet akcijama pojedinih aktera u međunarodnim poslovima. Dobro, i to je nešto, ali ni to neće dovesti do ničega dobrog. Reforme su potrebne i sustav Ujedinjenih naroda treba poboljšati, ali reforme se mogu provoditi samo postupno, evolucijski i, naravno, širokim konsenzusom moraju biti podržane od strane velike većine sudionika u međunarodnom procesu unutar same organizacije.
Jamstvo učinkovitosti UN-a leži u njegovoj reprezentativnoj prirodi. Apsolutna većina suverenih svjetskih država je zastupljena u njemu. Temeljna načela UN-a trebala bi se očuvati godinama i desetljećima, budući da ne postoji drugi entitet koji može odražavati čitav spektar međunarodne politike.
Danas se pojavljuju novi centri utjecaja i modeli rasta, civilizacijski savezi i političke i gospodarske asocijacije. Ova različitost nije prepreka ujedinjenju. Dakle, moramo nastojati uskladiti suradnju. Regionalne organizacije u Euroaziji, Americi, Africi, regiji Azije i Pacifika trebaju djelovati pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i koordinirati svoj rad.
Međutim, svaka udruga ima pravo funkcionirati u skladu s vlastitim idejama i načelima koja odgovaraju njezinim kulturnim, povijesnim i zemljopisnim specifičnostima.
Važno je kombinirati globalnu međuovisnost i otvorenost uz očuvanje jedinstvenog identiteta svakog naroda i svake regije. Moramo poštivati suverenitet, kao temelj na kojem se temelji cijeli sustav međunarodnih odnosa.
Kolege, bez obzira na nevjerojatnu razinu tehnologije, povijest, naravno, stvaraju ljudi. Povijest su ljudi, sa svim svojim snagama i slabostima, velikim postignućima i pogreškama. Možemo imati samo zajedničku budućnost. Ne može biti nikakvih zasebnih budućnosti, barem u modernom svijetu. Dakle, odgovornost da se osigura da ovaj svijet bude bez sukoba i prosperitetan leži u cijeloj međunarodnoj zajednici.
Kao što možda znate, u Sočiju se održava 19. svjetski festival mladih i studenata. Mladi iz desetke zemalja međusobno se povezuju s vršnjacima i raspravljaju o pitanjima koja ih se tiču. Oni nisu opterećeni kulturnim, nacionalnim ili političkim razlikama i svi sanjaju o budućnosti. Vjeruju da će njihovi životi, život mlađih generacija, biti bolji, pravedniji i sigurniji. Na nama je odgovornost da danas učinimo sve kako bismo bili sigurni da im se te nade ostvare.
Puno vam hvala na pozornosti.
Izvor: Valdai Club